Intervju: Ivor Glavaš

Član Studentskog žirija 5. Revije studentskog filma je filmofil i filmaš, Ivor Glavaš. Rođen 1992., završio je filozofiju i kulturnu antropologiju, ali se intenzivno bavi kritičkom teorijom, aktivizmom i filmom u svim njegovim oblicima. 


 

Završio si preddiplomski studij filozofije i kulturne antropologije. Kako je film pronašao tako važno mjesto u tvom životu?

 

Mislim da je to sve dio iste priče, film, antropologija, fotografija, filozofija i dokumentarne prakse. Film je sredstvo koje mi je blizu zbog nekih osobnih uvjeta, dugo nisam mogao čitat i pisat pa sam puno gledao. Uz to vidim sposobnosti filma i koliko ima doseg, danas možda više od pisanog teksta ili drugih oblika pokreta, naravno, ne zamjenjujući ih.

Kratkometražni eksperimentalni film In pietra (2019.) je tvoj posljednji rad koji si režirao zajedno sa Sarom Simić. Kako izgleda režiranje eksperimentalnoga filma u paru? Što je bio najveći izazov u tom filmu?

 

Taj film je nastao samo zato što je nastao u paru. Mislim da je to jedan od najneeksperimentalnijih filmova u kojem sam sudjelovao, bio nam je jako jasan. In Pietra je film o izražavanju, o pitanjima koje smo mi prolazili.

Zvučati će glupo, ali mislim da nam je najteža bila izrada titla, neka tehnička stvar, poput lekture.


Osim eksperimentalnoga filma, snimio si i nekoliko dokumentaraca (Season, Holy north, Euro House). Planiraš li se okušati i u igranom filmu?

 

Igrano je metoda unutar filma, do sada ju nisam imao razloga koristiti, nije odgovarala sadržaju kojim sam se bavio. U novom filmu koristim performativne elemente; bavim se određenim politikama i praksama i na to odgovaram “igrano”. Ove nabrojane filmove zvao bih nekim posebnim istraživanjima forme, nikako cjelinama. I mislim da treba raditi takve probe.


 

Načuli smo da vodiš jedno lokalno kino :) - o čemu je riječ?

 

Ono što film u Zagrebu najviše karakterizira je da su nikad bolji filmovi i programi u nikad raspadnutijim kinima (i ne samo fizički). Mnoga kina smo i izgubili, a nema drugog i važnijeg mjesta za film. Kao jazz bez znojnih podruma, sve ostalo nije to. 

Puno lijepih stvari koje znam, znam pomoću filma. Otvaranjem kvartovskog kina na krovu zgrade htio sam napraviti mjesto u kojem programom pričam sa svojim prijateljima koji su dolazili iz književnosti, ali onda i susjedima i nepoznatim ljudima. Film nam je važan i mora imati svoje mjesto, a to mjesto je kino. U Indiji kina izgledaju kao hramovi, a u Kini otvaraju nova kina svaki dan.

Filmovi se moraju gledati zajedno, to je oblik suradnje koja je važna za društvo.

Uz sva navedena područja filmske industrije u kojima radiš, koje ti je najmilije?

 

Raditi filmove je samo produženje ljubavi gledanja filmova i prema svemu tome što može. Mislim da je biti dobar gledatelj najbitnije u bilo kakvom poslu oko filma. Jako mi je drago što sudjelujem u organizaciji Vizualnog kolegija (Multimedijalni institut) koji dovode važne filmske programe u Zagreb.

Tko ti je najveća inspiracija za filmove?

Primjećivanje, istraživanje, najviše teren. Film je višestruko otvaranje odnosa i mislim da je sam proces iznimno inspirativan. Jako volim Wikipediju kao mjesto istraživanja.

Imaš li kakve filmske planove za sadašnjost i budućnost koje bi podijelio s nama?

Trenutno radim dva potpuno drugačija filma, oba gledaju povijest tražeći u njoj refleksije u suvremenom vremenu.

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now