Intervju: Mark Modrić

Član studentskog žirija 5. Revije studentskog filma je snimatelj Mark Modrić. Mark dolazi iz Zagreba i trenutačno živi na relaciji Zagreb - Italija. Bavi se snimanjem dokumentarnih filmova, a kada ne snima, onda kruži gradom sa svojim analognim fotićem i hvata sve i svašta. Studirao je snimanje na ZeLIG - školi za dokumentarni film u Bolzanu, Italiji, a svoj prvi iskorak u dokumentarni svijet je započeo upravo u KinoKlubu Zagreb i na Reviji studentskog filma u Zagrebu.

Prošlo je pet godina od prvog izdanja Revije studentskog filma na kojem je žiri uručio glavnu nagradu tvom kratkometražnom dokumentarnom filmu Communicatio, tvom prvijencu! Što se sve izdogađalo u tvom filmskom životu nakon toga?

Svašta! Nakon prve Revije sam upisao studij snimanja na ZeLIGu - školi za dokumentarni film u Bolzanu, Italiji, gdje sam studirao 3 godine. Radio sam na raznim dokumentarnim projektima tijekom studija, diplomski film sam snimao u Gambiji, a sada se pripremam za jedan u Keniji. To je prvi veći film na kojem radim kao snimatelj nakon što sam završio studij, pa se jako veselim tome.

 

2019. godine završio si studij snimanja na ZeLIGu. Kada i kako si se odlučio baš za snimanje?

Prije nego što sam uopće krenuo na studij sam se još u srednjoj školi bavio uličnom fotografijom. Svidjela mi se ta dinamika i ta filozofija “odlučujučeg trenutka” u analognoj fotografiji te sam htio zabilježiti ono realno što me okružuje. Nakon jedne kave sa osobom koja se bavi dokumentarnim kino filmovima sam otkrio da moj isti koncept ulične fotografije postoji u toj vrsti dokumetarnog filma i da dokumentarci nisu samo oni koji se vrte po National Geographicu na televiziji, nego da postoji i taj umjetnički dio. Tada sam shvatio da hoću studirati snimanje jer je to u mojoj glavi značilo da  ta ulična fotografija (koju toliko volim) postoji i u više sličica po sekundi.

 

Koje iskustvo studiranja na ZeLIGu, a i života u Italiji, pamtiš kao najljepše?

Najljepše mi je bilo biti dio moje ZeLIG obitelji. Bilo nas je 29 na godini i svi smo imali film kao zajednički interes i temu. Bili smo baš kao jedna velika obitelj koja sve dijeli. Neki su nas prozvali i sektom jer smo bili prebliski. :D

Najljepši dio života u Italiji pamtim po večerama i zajedničkim kuhanjima. Tamo se ne sastaje po kavama i pivama kao u Hrvatskoj, nego se kuha zajedno. Kuhanje im je veliki dio kulture i sve je povezano sa hranom. U barovima ti daju čips i neki mini snack svaki put kada se ideš opijat. Isto tako je grad u kojem sam studirao okružen planinama i jezerima, pa ako pukneš od previše stresa, možeš negdje u brda.

 

Što je, po tebi, glavna razlika hrvatskog i talijanskog studenta filma?

Talijanski student filma jede puno više tjestenine i krvotok im je 50% Campari Spritz, dok hrvatski student filma više voli pivu i drži litre rakije negdje doma, za crne dane. Talijani baš žive taj La Dolce Vita način života.

 

U prijašnjem intervjuu za RSF si spomenuo kako si se bavio analognom fotografijom. Njeguješ li još uvijek taj hobi? Postoji li još neki medij osim filma kojim stvaraš ili u kojem se okušavaš?

Da, još uvijek se bavim analognom fotografijom. Sa sobom uvijek nosim svoj mali analogni fotić i okidam fotke potajice, kad god na mene zaborave.

Htio bih se početi baviti glazbom, ali nikako da skupim motivaciju ili da se odlučim za neki instrument, ali i to će doći!

 

Koje dobre snimatelje i radove bi preporučio mladim filmofilima? 

Za sada, snimatelj koji mi pada na pamet je Yunus Roy Imer. Gledao sam njegov film Los Reyes i dopalo mi se kako ga je snimio. Druge filmove koje je snimio su Space Dogs i System Crasher.

Od starijih snimatelja bih naveo Svena Nykvista i fotografa Saula Leitera kao super inspiraciju.

 

Na ovogodišnjem Liburnia Film Festivalu zajedno s Lucijom Anom Ilijić imao si svjetsku premijeru filma 5.4, filma o aktualnoj pandemiji i potresu koji je zadesio Zagreb. Kako je 2020. godina utjecala na tvoj stvaralački rad?

Dosta me teško pogodila godina. Svašta se dogodilo u kratkom periodu i malo sam upao u neku krizu pa sam prestao gledati filmove sve zajedno, isto vrijedi i za stvaranje i snimanje. Bio sam u Zagrebu dok se dogodio potres i Lucija me dva dana nakon nazvala i rekla da ima ideju za film i pitala hoću li joj pomoći, pa sam odmah pristao. Trebalo mi je to jer sam baš upao u neku kreativnu rupu. Bilo je super raditi s Lucijom i još uvijek mi zapravo nije jasno da je to trenutačno jedini film o potresu u Zagrebu, ali mi je jako drago da smo ispričali barem jedan dio priče i da je film imao premijeru na Liburniji. Take that 2020. !

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now