Oba pola osobe

(„Klizište“, Aglaja Filipović, Akademija Umetnosti Beograd)

Autor: Bartol Babić Vukmir

Kontrast kao princip organizacije građe u filmskom mediju oduvijek nam plijeni pažnju. Radilo se o fizičkim razlikama između dvojce komičara ili o izmjeni krajolika u kojemu se radnja odvija, kontrast se pokazao krajnje učinkovitim. Kao što i sam naslov nalaže, Klizište Aglaje Filipović bavi se sve svakodnevnijim kontrastom između sadašnjosti i prošlosti emigranata.

Dvije strane onoga što Helena Ivanov, srpkinja koja je radi obrazovanja i zaposlenja emigrirala u London, proživljava vizualno su suprotstavljene jedna drugoj na različite načine. U prostoriji u kojoj se nalaze samo dvije stolice, ona pripovijeda pozitivne i negativne strane preseljenja. S lijeva, pod plavim svjetlom, s koferom pored sebe, uređena i uspravna na engleskom prepričava kako je i zašto London najbolji grad na svijetu te kako se svo žrtvovanje isplatilo jer se domogla onoga što je željela. Na desnoj strani, pod crvenim svjetlom, okružena dimom cigarete, opuštena i naslonjena, na srpskom otkriva što joj najviše nedostaju u Beogradu i koje ju uspomene tjeraju u suze. Raskorak između te dvije strane toliko je velik da se svaka od njih doima kao sasvim druga osoba.

Montaža tom učinku dodatno doprinosi jer kako film odmiče, tako se njihovi iskazi sve više tonom glasa i govorom tijela razlikuju. Ono što ih spaja je raskadriranost scene na dva plana: blizi i polutotal. Doduše, niti jedan od njih ne pruža nam jednoznačan odnos s Heleninim dvojbama radi toga što ne zalazi u krajnje polarnosti koje nudi kontrast krupni plan/total. S druge strane, iako svojim neposredovanim karakterom čine kontrast s artificijelnom setom, VHS snimke iz Heleninog djetinjstva u filmu ne igraju važnu ulogu. Njihova uporaba nudi alternativan pristup subjektu filma, no u usporedbi s ostatkom ostaje nenaglašena.

Film Aglaje Filipović naposljetku ostaje vjeran svom naslovu. Prikazujući obje Helenine strane odjednom u posljednjem kadru, ističe njihov ambivalentan odnos. Raskorak između njih je ponekad smiješan, dirljiv, a i zastrašujuć.

One su jedno, no nespojive, upravo kao što i strogo odijeljene plava i crvena pokazuju. Nisu ispremiješane, nego su polovi jedne osobe koja se u filmu ni ne nalazi, osobe koju spoznajemo tek kad vidimo kako se klizište miče, a ne kada se kamenje nalazi na vrhu ili na dnu brda.

This site was designed with the
.com
website builder. Create your website today.
Start Now